Novi zaokret na starim idejama

Lucian Lupescu vidi koliko se Kantov i Marxov ideal preklapaju.

Godine 1784. Immanuel Kant opisao je čovječanstvo kao stanje nezrelosti, što je za Kanta nesposobnost korištenja vlastitog razumijevanja bez vodstva drugoga (Odgovor na pitanje: 'Što je prosvjetiteljstvo?', trans Mary C. Smith) . Razlozi te nezrelosti su lijenost i kukavičluk. Da bi došlo do napretka, moramo imati hrabrosti upotrijebiti vlastito razumijevanje. A za Kanta, povijesni napredak mora uroditi nekim oblikom slobode: Za prosvjetljenje ove vrste, sve što je potrebno je sloboda. A sloboda o kojoj je riječ je najbezazleniji oblik od svih - sloboda da se javno koristi svojim razumom u svim stvarima. Ta se sloboda, međutim, ne smije shvatiti kao politička ili društvena sloboda: čini se da visok stupanj građanske slobode daje prednost intelektualnoj slobodi naroda, ali joj također postavlja nepremostive prepreke. Nasuprot tome, manji stupanj građanske slobode daje intelektualnoj slobodi dovoljno prostora da se proširi do svoje najveće mjere. Doista, za Kanta, obični ljudi mogu slobodno misliti, ali to mora biti granica njihove slobode: Svađajte se koliko god želite i o čemu god želite, ali slušajte! Ako ljudi počnu više od pukog raspravljanja o idejama društva, društvo bi se urušilo u kaos. Tako sam ljuta na svog šefa. Ne mogu vjerovati da bi tako razgovarao sa mnom. Tako sam ljuta na svog šefa. Ne mogu vjerovati da bi tako razgovarao sa mnom pred svima.

Šezdeset godina kasnije Karl Marx rekao je običnim ljudima da se oslobađanje društva od ropstva izražava u političkom obliku oslobađanja radnika (‘Otuđeni rad’, 1844., trans Martin Mulligan, 1959.). Bio je to početak novog razmišljanja koje će dati novi zaokret starim Kantovim idejama. Nasuprot Kantovoj teoriji, Marx je smatrao da sadašnje stanje masa nije uzrokovano nedostatkom hrabrosti da razumiju, već činjenicom da su uvijek postojale potlačene klase koje su manje ili više živjele na milosti viših klasa. Marxovo rješenje je međutim slično Kantovom: čovjek (to jest, radnik) mora biti emancipiran da bi bio slobodan. Radnici moraju iskoristiti svoj razum da se ujedine u jednu partiju koja bi štitila njihove interese protiv buržoazije – Komunističku partiju. Marx objašnjava da emancipacija radnika sadrži univerzalnu ljudsku emancipaciju – i to sadrži zato što je cijelo ljudsko ropstvo uključeno u odnos radnika prema proizvodnji, a svi odnosi ropstva samo su modifikacije i posljedice ovog odnosa. Radnika možemo vidjeti kao simbol čovječanstva općenito. U svojoj situaciji, radnik se samo osjeća slobodno aktivnim u svojim životinjskim funkcijama – jedenje, piće, razmnožavanje… itd.; i u svojim ljudskim funkcijama on se više ne osjeća ništa drugo doli životinja. Ono što je životinja postaje čovjek, a ono što je ljudsko postaje životinja. Drugim riječima, muškarci i žene trebaju shvatiti da je jedini način da postanu istinski ljudi osnaživanje znanjem: znanjem o svom stanju i znanjem o tome kako ono može biti bolje. Marx to možda nije eksplicitno izrazio, ali se podrazumijeva. Uostalom, kako radnici mogu odbaciti okove ugnjetavanja ako nisu svjesni svog stanja? I kako mogu biti svjesni svog stanja ako ne počnu razmišljati svojom glavom, baš kao što je Kant želio? Ne znam što da radim. Tako sam izgubljena. Osjećam se tako tjednima, možda mjesecima. Ne mogu nastaviti živjeti ovako. Tako sam umorna od izgubljenosti i osjećaja da nemam svrhu.

I Kant i Marx predviđali su da povijesni napredak igra ulogu u oslobađanju ljudi. Obojica su također smatrali da tu slobodu pojedinci mogu postići upotrebom razuma/znanja. Velika razlika između njih je način na koji su svi razumjeli zašto ljudi trenutno nisu slobodni. Za Kanta je svaki pojedinac sam kriv; dok su za Marxa krivi vanjski društveni uvjeti. Njihove se metode također razlikuju. Kant želi da svaka osoba otkrije razmišljanje za sebe, dolazeći do neke vrste prosvjetljenja razuma, dok Marx želi da se radnici organiziraju u grupe i poduzmu akciju protiv svojih tlačitelja. Ako je Kant predvidio pravi put za filozofiju kroz svu pomamu političkih događaja, Marx je mislio sasvim suprotno, želeći da filozofija uzdrma svijet uništavajući status quo. Za njega, teza i antiteza 'vlasnici imovine' i 'radnici bez imovine' moraju stvoriti sintezu, komunizam, pri čemu radnici posjeduju imovinu. To zahtijeva revoluciju, u razmišljanju iu politici. Za Marxa, Kantova fraza Svađaj se koliko hoćeš i o čemu god hoćeš, ali slušaj! je uvreda. Ljudi su u tom životinjskom stanju jer pokoravaju se. Kantove ideje su zastarjele. Razmišljanje više nije dovoljno. Potrebna je akcija. Više od akcije, mora se dogoditi potpuna promjena. Ovaj stari poredak mora biti zamijenjen novim. Stari tip čovjeka mora napraviti mjesta za novi: komunist. Komunist bi utjelovio Kantove temeljne ideale prosvjetiteljstva, misleći za sebe bez utjecaja drugih, ali on je više od toga: komunisti… su s jedne strane, praktički, najnapredniji i najodlučniji dio stranaka radničke klase svake zemlje, onaj dio koji gura naprijed sve ostale; s druge strane... oni imaju prednost u odnosu na veliku masu proletarijata jer jasno razumiju liniju marša, uvjete i konačne opće rezultate proleterskog pokreta ( Komunistički manifest , izdanje iz 1888., uredio Friedrich Engels).

Napredak pojedinca i društva stalna je preokupacija i Kanta i Marxa. Oboje osjećaju, kao što bismo i mi trebali, da ljudi stalno trebaju usavršavati sebe i društvo u kojem žive. I Kant i Marx dijele osjećaj optimizma, vjerujući da je to moguće. Ali može li idealan, savršen čovjek zaista postojati u stvarnosti, te činiti politička djela koja bi svijet učinila boljim mjestom, sasvim je druga priča.

Lucian Lupescu slobodni je prevoditelj. Može se pronaći na LLTranslator.com ili na ASynonymForRambling.wordpress.com.