Je li Kierkegaard i danas relevantan?

Lucian Lupescu kaže sporni Danac izaziva nas da živimo.

U nefilozofskom svijetu postoji opća tendencija da se filozofija odbaci kao čisto teorijska, bez veze s vrstama problema s kojima se ljudi suočavaju u svakodnevnom životu. Ali to nije nužno točno. Mnogi su se filozofi borili da pronađu načine da poboljšaju ljudske živote, skrećući pozornost na temeljne aspekte života i tjerajući ih na razmišljanje o njima. Dobar primjer bi bio Søren Kierkegaard (1813-1855). imati svrhu.

Kierkegaardov portret Athamosa Stradisa 2010

Osjećajući nezadovoljstvo tada dominantnim Hegelovim filozofskim sustavom (i svakom drugom filozofijom popularnom u njegovo vrijeme), Kierkegaard je tražio odgovor na životna pitanja vraćajući se u antičko doba, i mislioca kojemu se osjećao bližim umom i duhom. Sokrat, 'atenski oblak', postao je uzor mladom Kierkegaardu, koji je želio nastaviti umijeće 'filozofskog primaljstva' svog duhovnog mentora, i sam postati 'oblak iz Kopenhagena'. Kao što je činio Sokrat, Kierkegaard je pokušao osporiti uobičajena vjerovanja svog vremena. Želio je pokazati da je jedina bitna istina subjektivna istina. Za Kierkegaarda, samo kroz duboku i iskrenu analizu samog sebe, čovjek može istinski znati što jest ili nije, koje su njegove vrijednosti i uvjerenja, koji su istine .

Za razliku od Sokrata, čije ideje poznajemo samo iz drugih izvora, Kierkegaard je bio plodan pisac. Iza sebe je ostavio zbirku spisa usredotočenih na određene teme i interese. Njegovi se radovi na prvi pogled mogu činiti kontradiktornima. Međutim, pri pažljivijem čitanju može se vidjeti da slijede istu 'negativnu' shemu kao i Sokrat. Drevni filozof vjerovao je da nitko nema privilegirano pravo na apsolutno znanje (otuda naziv 'negativna', za razliku od 'pozitivne', filozofije), te da svaki pojedinac može i treba razmišljati svojom glavom i tako pronaći vlastite putove u životu , i vlastite vrijednosti. To se može učiniti pomnim ispitivanjem nečijeg razmišljanja. Sokrat je nazvao svoju tehniku ​​pomaganja ljudima da postanu svjesni svog unutarnjeg znanja majeutički , odnosno primaljstvo. Sokrat se ponizio, tvrdeći da ne zna ništa, te bi svom sugovorniku postavljao niz pitanja koja su imala za cilj otkriti znanje te osobe ili nedostatak istog. Ti su dijalozi obično završavali na aporija – stanje zbunjenosti temom o kojoj se raspravlja, bez pronalaženja rješenja, ali osoba na taj način uviđa svoje neznanje.

Kierkegaard je prihvatio Sokratov projekt, analizirajući vlastito razmišljanje, i pritom je shvatio da:

stvar je pronaći istinu koja je istina za mene, pronaći ideju za koju sam spreman živjeti i umrijeti... Kakva bi korist bila u tom pogledu da sam otkrio takozvanu objektivnu istinu, ili da sam se probijao kroz sustave filozofa...? I kakva bi korist bila u tom pogledu da mogu razraditi teoriju o državi... koju ja sam nisam nastanjivao, već sam je samo držao da je drugi vide? Kakva bi korist bila od mogućnosti iznijeti značenje kršćanstva, objasniti mnoge zasebne činjenice, ako ono nema dublje značenje za mene i moj život? Čovjek prvo mora naučiti upoznati sebe prije nego što spozna bilo što drugo... Tek kada je čovjek iznutra shvatio sebe, a onda vidi put dalje na svom putu, njegov život dobiva mir i smisao. (Kierkegaardovi dnevnici i bilježnice, sv.1, str.22, 2008.) Stvar je pronaći istinu koja je istina za mene, pronaći ideju za koju sam spreman živjeti i umrijeti... Kakva bi korist bila u tom pogledu da sam otkrio takozvanu objektivnu istinu, ili da sam se probijao kroz sustave filozofa...? I kakva bi korist bila u tom pogledu da mogu razraditi teoriju o državi... koju ja sam nisam nastanjivao, već sam je samo držao da je drugi vide? Kakva bi korist bila od mogućnosti iznijeti značenje kršćanstva, objasniti mnoge zasebne činjenice, ako ono nema dublje značenje za mene i moj život? Čovjek prvo mora naučiti upoznati sebe prije nego što spozna bilo što drugo... Tek kada je čovjek iznutra shvatio sebe, a onda vidi put dalje na svom putu, njegov život dobiva mir i smisao. ( , sv.1, str.22, 2008.) Stvar je u tome da je pronalazak istine koja je za mene puno važnija od otkrivanja bilo kakvih objektivnih istina. Ako ne mogu pronaći ideju koja će mom životu dati smisao, tada svo znanje svijeta neće biti važno. Moram razumjeti sebe prije svega drugoga ako želim svoj život

Kierkegaard je koristio pseudonime kako bi se, na neki način, distancirao od ideja u svakoj knjizi. Svaka osoba je utjelovljenje načina gledanja na svijet, načina življenja svog života. U svojim djelima predlaže tri glavna životna puta: estetski, etički i religiozni (za njega kršćanski). Esteta vidi svijet kroz dihotomiju zanimljivo/dosadno. Za njega je život stvoren da se živi, ​​da se iskusi i nema ozbiljnih izbora. Život je neposrednost. Za etičara, naprotiv, postoje samo ozbiljne izbore. Za njega je život ono što od njega napraviš. Nije dovoljno samo živjeti; morate donijeti konkretne odluke koje će dati oblik vašem postojanju, vašem jastvu. Život je odgovornost. Dihotomija etičara je, recimo, dobro protiv zla. Kršćanin, s druge strane, priznaje da ne možete uspjeti u stvaranju savršenog sebe. Ali kroz vjeru u Božje oproštenje možete prihvatiti svoje nesavršeno stanje i živjeti svoj život kao vi. Međutim, iako te opcije izgledaju kao da predstavljaju konačna rješenja, Kierkegaardove životne mogućnosti su upravo to – mogućnosti. Nitko od njih ne predstavlja 'konačnu istinu'. Kako ih Kierkegaard vidi, oni su samo izbori koje čovjek može napraviti u svom životu.

Kierkegaardov sokratovski pristup još uvijek je relevantan zbog svog fokusa na pojedinca. Svatko od nas osjeća potrebu za svrhom. Ono što nas Kierkegaard i Socrates uče jest da se ova svrha može postići samo našim izborima, našim djelima, načinom na koji živimo svoje živote. Nitko, ni filozof ni svećenik, ne može nam reći tko smo ili što smo, ili što trebamo činiti. To moramo sami otkriti i odlučiti, na našem unutarnjem, najintimnijem mjestu, gdje možemo učiniti da naše pravo ja izađe na vidjelo, a zatim zasjati na vlastitom, jedinstvenom putu. Važno nam je da upoznamo sebe, da otkrijemo koje su zapravo naše vrijednosti, naša uvjerenja – naša istine – kako bismo živjeli ispunjenijim životom. Važno je znati tko smo zapravo, kako nas nitko ne bi mogao natjerati da činimo ono što je suprotno našoj nutrini.

Kierkegaard nam ne predstavlja apsolutne, objektivne istine, već nas izaziva da sami otkrijemo subjektivne istine. On predlaže da nas potakne da postanemo neovisni: Izraz ‘upoznaj sebe’ znači: odvoji se od drugoga ( Pojam ironije , 1841., trans H.V. Hong i E.H. Hong, str. 177, 1989). Na kraju, ono što Kierkegaard čini je da nas izaziva uživo , odabirom kako živimo, i preuzimanjem odgovornosti za svoje živote. Možemo li ispuniti njegova očekivanja?

Lucian Lupescu slobodni je prevoditelj. Može se pronaći na LLTranslator.com , ili na ASynonymForRambling.wordpress.com .